Autor: Milan Ružić
Kako se velikom brzinom bliže izbori, svi su u nekakvoj panici. Vlada jedna opšta napetost koja je dovela do toga da djeluje kao da sve stoji dok ne prođe to zaokruživanje nekakvih imena na listićima. E sad, naravno da neću tekst posvetiti nikakvim političarima, jer smatram da slova ne zaslužuju da budu zatrovana, već mene čude obični ljudi kojima je neko napunio glavu da su i oni nekakvi „faktori“ u tom političkom lancu.
Tako svako mjesto danas ima nekakve ljude koji trče okolo i ispituju ko će za koga glasati. Da se ne lažemo, svi kandidati imaju te ljude. Ono što mene brine jeste to što niko ne uviđa do koje su mjere ti ljudi zatrovani i dokle su spremni da idu zarad nečega što ne razumiju, već im je to razmišljanje nametnuto. Tako je jedan od njih, više puta, naletio i na mene. Prvo je počelo dobacivanjem na ulici sa povicima kako sam „onaj što neće da glasa“, „onaj što truje“, „onaj što čita“ i ostale ustaljene fraze koje pokupi sa televizije. Svaki put pri prolasku pored tog „alarmanta“ nižu se druge rečenice. Ali, zanimljivo je to kako on nikad ne umije da uputi više od jedne, ruku na srce, proste rečenice. Valjda svaki put posle dobacivanja ode kući i nauči neku novu, pa trči među ljude da je troši.
Ono što najviše boli te ljude je kada se onaj kojem je upućena rečenica na to nasmije. Nekako ih to razgnjevi, pa onda kreću prijetnje i prijavljivanja. I što je najgore, narod tog rasrđenog čovjeka shvata ozbiljno! Naravno, ozbiljno ga shvata neozbiljan narod, a takvih je mnogo. Kakva je to „taktika“? Šta ti alarmanti očekuju da će onaj kojem dobacuju uraditi? Zašto niko u ovoj našoj zemlji ne može da shvati da postoje ljudi koji nisu ni u jednoj stranci i koji se politike gnušaju i to ne iz inata, već iz razloga što ne postoji stranka za koju bi taj neko glasao, pa samim tim ni politika koju bi podržao? Evo, meni na primjer nedostaje neko ko će se svim silama boriti za kulturu. To je moje interesno polje. Meni novac ne znači apsolutno ništa ako nema kulture. Međutim, odlazim sada previše u širinu. Da se vratim… Zbog čega je glasanje „tajno“, ako su izjašnjavanja javna? Ne vidim logiku u cijeloj toj stvari.
Zar ne može neko ko je van politike, van partije, van taktika da bude građanin Srbije? Apsolutno nije bitno koja je to politika, koja partija i koja taktika. Dakle, mi smo postali država u kojoj su na poslednje mjesto gurnuti Andrić, Selimović, Nušić, Sterija, Njegoš, Dučić, Šantić, Isidora, Radović i da ne nabrajam dalje, jer bi to potrajalo sigurno do izbora, ako ne i duže. Ako ove ljude i stvari koje su oni učinili i koje čine neki njihovi, hajde da kažemo naslednici i kolege, guramo na dno, šta nam onda isplivava na vrh? Ko su ti ljudi koji su važniji od stvaralaca? Zar je danas bitnije obećati nego stvoriti? Valjda obećanja ništa ne koštaju, a rad košta dosta.
I opet mi negdje u glavi odzvanja glas onog alarmanta koji govori „on čita“, „on truje“, „on podriva“, „on piše“, „on je prijetnja“! Ako je čitanje grijeh, očuvanje Srbije trovanje, bavljenje kulturom podrivanje nečega i nekoga, pisanje skandal, a takav neko prijetnja, onda ne znam šta ispadaju ti alarmanti koje, po svoj prilici, smatraju normalnim ljudima? Ti nekulturni nečitači, interesom zatrovani obojeni pijetli koji kukuriču po cio dan, šta su oni? Valjalo bi razmisliti o tome jer ih ima mnogo. Neki uspiju da budu i uljudni, pa kroz razgovor pokušavaju da saznaju šta ih interesuje. To je jedna potpuno nebitna kategorija ljudi kojima želim brz oporavak ako je ikako moguć.
Samo bih molio da nas koji u Srbiji želimo život prije izbora, kao i posle izbora, pustite da se trujemo knjigama i pozorištem, da se upropašćavamo pisanjem, da se opijamo glumom, da srozavamo svoju zemlju uzdižući je, da živimo u zabludi i da se bavimo kulturom koju vi smatrate vrhuncem sporednosti i nebitnosti. Evo uložite pare u kulturu, pa nas tako istrijebite. Što veća količina kulture, to ćemo mi sebe prije „upropastiti“. Ostavite nas u ustanovama kulture. Izolujte nas da ne gledate kako se toliki broj ljudi truje. Ne dozvoljavate nam zbog toga što nas volite ili zbog toga što i vama ponekad srce zaigra na neku predstavu, film, pjesmu ili rečenicu koja nekako nađe put do vas preko ekrana kada ih neko greškom pusti? Nemate vi snage za kulturu. Ona je veća i od politike, od interesa, a i od života. Kad to shvatite, dođite da popričamo. Kulturna Srbija i politička Srbija nose isto ime. Pridjevi dođu i odu, ali ime ostaje. Hajde za početak da nađemo nekakav kompromis koji će dovesti, ne kao i obično do raskola, već do ujedinjenja. Predlažem da, za početak, politička Srbija kultiviše alarmante, a mi ćemo im u tome pomoći poklonivši im karte za neku predstavu. Neka to bude, na obostranu korist „Gospođa ministarka“. Iz te predstave će mnogo naučiti. Nušić je i više nego dobar početak.www iskra.com